begeč
ponedjeljak, 27. srpnja 2009.
CENTAR BEGEČA
OSNOVNA ŠKOLA "VELJKO VLAHOVIĆ" A NEKADA ZA SREDNJE GENERACIJE "BRAĆE RIBAR", PRIKAZANA JE I STARA ČESMA NA KOJU SMO MI BEGEČANI IZUZETNO PONOSNI I SPOMENIK PALIM BORCIMA IZ DRUGOG SVETSKOG RATA.
nedjelja, 28. lipnja 2009.
EKOLOŠKO POVRĆE IZ BEGEČA
Na svojevrsnoj povrtarskoj karti naše zemlje Begeču, mestu nadomak Novog Sada, svakako pripada posebno mesto. Jer,već poodavno izvanredno, kvalitetno i zdravstveno ispravno povrće iz ovog atara, završava na trpezama probirljivih kupaca kod nas, ali i u nekoliko zemalja sveta. Još pre desetak – petnaest godina iz ovog sela je za Nemačku, recimo „putovao“ kiseli kupus sa oznakom „made in Begeč“, a danas se asortiman proizvoda proširio na kvalitetan čuveni futoški kupus, šargarepu, ali i krompir, cveklu i celer. Karfiol se izvozi u BiH i Mađarsku.
Povrtari okupljeni u Udruženju povrtara iz Begeča godišnje tržištu ponude - 10.000 tona raznovrsnog povrća. Kako kaže jedan od osnivača ovog udruženja, Janko Medved, sve je dobro počelo kada se nas dvadesetak udruži da obrađuje oko 300 hektara, koje intenzivno navodnjavamo i naravno koristimo maksimalno agrotehničke mere. Proizvodimo od luka i krompira, do šargarepe, kupusa, cvekle, karfiola a naši kupci su tradicionalno na kvantaškim pijacama u Beogradu i Novom Sadu, zatim iz lanca mega trgovina „Delta“, a postepeno se probijamo i u lanac „Mercatora“.
Udružili smo se iz praktičnog razloga, a to je, pre svega, lakše obezbeđivanje neophodnog reprodukcionog materijala, semena posebno (uvozi se po ceni od 600 do 700 evra kilogram) ali i zbog plasmana.
Zajedničkim snagama otvorili smo vrata velikih trgovinskih kuća, a zahvaljujući kvalitetu naših proizvoda, opstajemo na tom tržištu, objašnjava Medved. Janko Medved podseća da i pored udruživanja ne mogu bitnije da utiču na kretanje cena, jer tržište ih niveliše, a ozbiljnu smetnju rentabilnosti predstavlja i nekontrolisan uvoz povrća, koje je inače, kako tvrdi, manje kvalitetno od domaćeg.
Najveći problem s kojim se suočavaju povrtari je sezonski karakter poslovanja. U stvari, precizira Medved, nedostatak kvalitetnih skladišta je u ovom času problem broj jedan. Jer, povrtari su primorani da kvalitetnu robu prodaju kada je najveća ponuda, pa je logično i cena niža, često ispod ekonomski opravdane. Zato i nastojimo da obezbedimo kreditne linije, posebno od Fonda za razvoj Vojvodine, i da uz sisteme za navodnjavanje izgradimo i nekoliko kvalitetnih skladišta za povrće.
Povrtari okupljeni u Udruženju povrtara iz Begeča godišnje tržištu ponude - 10.000 tona raznovrsnog povrća. Kako kaže jedan od osnivača ovog udruženja, Janko Medved, sve je dobro počelo kada se nas dvadesetak udruži da obrađuje oko 300 hektara, koje intenzivno navodnjavamo i naravno koristimo maksimalno agrotehničke mere. Proizvodimo od luka i krompira, do šargarepe, kupusa, cvekle, karfiola a naši kupci su tradicionalno na kvantaškim pijacama u Beogradu i Novom Sadu, zatim iz lanca mega trgovina „Delta“, a postepeno se probijamo i u lanac „Mercatora“.
Udružili smo se iz praktičnog razloga, a to je, pre svega, lakše obezbeđivanje neophodnog reprodukcionog materijala, semena posebno (uvozi se po ceni od 600 do 700 evra kilogram) ali i zbog plasmana.
Zajedničkim snagama otvorili smo vrata velikih trgovinskih kuća, a zahvaljujući kvalitetu naših proizvoda, opstajemo na tom tržištu, objašnjava Medved. Janko Medved podseća da i pored udruživanja ne mogu bitnije da utiču na kretanje cena, jer tržište ih niveliše, a ozbiljnu smetnju rentabilnosti predstavlja i nekontrolisan uvoz povrća, koje je inače, kako tvrdi, manje kvalitetno od domaćeg.
Najveći problem s kojim se suočavaju povrtari je sezonski karakter poslovanja. U stvari, precizira Medved, nedostatak kvalitetnih skladišta je u ovom času problem broj jedan. Jer, povrtari su primorani da kvalitetnu robu prodaju kada je najveća ponuda, pa je logično i cena niža, često ispod ekonomski opravdane. Zato i nastojimo da obezbedimo kreditne linije, posebno od Fonda za razvoj Vojvodine, i da uz sisteme za navodnjavanje izgradimo i nekoliko kvalitetnih skladišta za povrće.
ponedjeljak, 27. travnja 2009.
CRKVA SV. LUKE
BEGEČ (Južna Bačka)
Crkva Svetog apostola i jevanđeliste Luke je izgradjena 1838. u barokno-klasicističkom stilu. Ikonostas je u rokoko stilu i rad je nepoznatog majstora. Kasnije ikone je radio Jovan Klajić..
Begeč je selo sa 3.300 stanovnika, oko 20 km zapadno od Novog Sada, na putu za Bačku Palanku.
Begeč se nalazi u blizini Dunava. Prvi put se spominje u šesnaestom veku. Naseljen je uglavnom srpskim stanovništvom i oko 15% slovačkim. Poznat je po jezeru "Jama" koje se nalazi oko 2km zapadno od sela. Jezero je nastalo potapanjem starog sela nakon čega su se seljaci povukli dalje od Dunava na sadašnju lokaciju. Još pre 10-tak godina je bilo moguće videti, kada bi se Dunav povukao vodostaj jezera opao, toranj stare crkve. Starim alasima se često znalo dogoditi da iskopaju neki stari predmet koji su seljani koristili. Između sela i jezera se i danas mogu pronaći stari grobni spomenici. Nakon kolonizacije iza 1945. g. i zadnjeg rata na području bivše Jugoslavije, kao i u celu Vojvodinu, doseljavali su se srbi iz Bosne i Hercegovine.
Još u vreme Rimljana (3-4 vek) na mestu današnjeg Begeča nalazilo se utvrđenje Castellum Onagrinum, kao i pontonski most. Po nekim arheološkim pretpostavkama na teritoriji današnjeg Begeča mogao bi da se nalaziti neotkriveni grob Atile (hunski ratnik i vojskovođa, Atila bič božiji, 406 – 453), jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta iz vremena Rimljana. "Begeč" se prvi put pominje u 16 veku za vreme Otomanske vladavine (beg-naziv za veleposednika, eč-selo), sto je u punom znacenju bilo ‘begovo selo’.
nedjelja, 29. ožujka 2009.
utorak, 10. ožujka 2009.
BEGEČKA JAMA
Dvadesetak kilometara zapadno od Novog Sada, nekada davno je postojalo selo okruženo šumom, u blizini Dunava. Velika reka se jedared razgoropadila i potopila seoce koje je usred rita počelo da tone poput Atlantide i prepušta teritoriju novom jezeru. To je današnja Begečka Jama, park prirode i pravi mali pecaroški raj čiji je turistički potencijal zaista velik. Svi koji su nalazili malo vremena da oprobaju udice i plovke na Jami, pamtiće je po carevanju njegovog visočanstva labuda Pere i bračne mu drugarice Marije. Godinama je taj labudeći par bio jedini na jezeru, terajući potomstvo prema futoškom ribnjaku gde je bilo više ribe za preživeti. Danas na Jami zna da se zatekne čitavo jato ovih, ali i drugih ptičijih lepotana kao što je bela roda.
Transformacija sela u jezero se dogodila dovoljno davno da je se više niko čak ni iz priča ne seća. Ponekad, u retko sušna vremena kada se Dunav opasno povuče, sa sobom ispumpa i gro vode iz Jame. Tada, kažu pecaroši, na užem delu jezera može da se vidi oronuo crkveni toranj sav načičkan pecaroškim udicama. Urbana legenda ili ne, tek jedini dokaz o postojanju nekadašnjeg sela na tom mestu je malo crkveno zvono koje se danas čuva u osnovnoj školi “Veljko Petrović” u Begeču.
Begečka Jama je ribolovcima poznata i po grdosiji od soma teškom preko 150 kilograma (Šta 150? 250, ako ne i 300!) kog su tek retki videli, ali mu niko još nije dohakao. A probali su, nije da nisu. Čak i revolverom. Preterano oprezni i danas upozoravaju da se u Jami ne treba kupati u crvenom kupaćem kostimu ili šortsu. Da se pomenuti som ne najedi, mada nije jasno kako išta i vidi u onako muljevitoj vodi.
Bez obzira na sve priče koje ga prate, jezero Begečka Jama je prava poslastica za ljubitelje prirode i poznavaoce retkih biljnih i životinjskih vrsta. Priroda je očigledno našla za to podneblje bolju svrhu od malog ušuškanog sela.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)